Osnovna škola Trpanj

Dragi naši vjerni pratitelji, drago nam je da Vam možemo prenijeti ove lijepe vijesti.

Već ste sami, u našoj dvorani, mogli svjedočiti talentu naših glumaca. Vjerujte nam i u Dubrovniku su se pokazali u najboljem svjetlu. Premda nisu prošli dalje, za nas su veliki pobjednici.

Ipak, LIDRANO nije samo smotra za glumce. Na smotri, iza pozornice sudjeluju mladi pisci i novinari. Ove godine su upravo naši pisci i novinari postigli veliki uspjeh i njihovi radovi su prošli dalje, na državnu razinu. Kako ne bismo samo mi i povjerenstvo uživali u njima, pročitajte i sami se uvjerite kakvi se talenti u našoj školi kriju. Paula S., 8. razred promišljala je o odrastanju, a Lorena G., 5. razred je itervjuirala najdražeg joj pomorca - tatu.

Paula S., 8.razred

Odrastanje

Skačem u more s visoke

stijene.

Ne znam što me čeka.

Ne znam ni hoću

preživjeti.

Uranjam u beskraj.

Kamenje je oštro,

pijesak je živ,

bića su čudesna.

Plivam.

Uzela sam dovoljno daha.

Razmišljam…

Moram se održati na

površini.

Odrastam…

I bit će mi drago ako počne

kiša.

Padat će po mojoj kosi.

Pitati me kako sam.

Ja sam kao riba.

Voda je moj prijatelj.

Tečem…

KADA JE KĆI NOVINARKA, A TATA POPUT SINBADA IZ BAJKE

Moj tata moreplovac

Znamo svi da mame drže četiri kantuna kuće, ali tate su tate – junaci svoje obitelji. Ovaj je tata zbog posla obišao cijeli svijet ploveći na strancu i uvijek redovno doplovi u sigurnu luku – natrag svojoj mezimici. A ona je odlučila biti novinarka. Pa pila tatu, ne samo s onim: Što si mi donio ovaj put? Nego… tata, pričaj, pričaj… Pa tata priča, priča…kao Sinbad iz stare bajke.

• Gospodine tata, najprije mi reci kada ti je bilo najdosadnije na poslu?

Kakvo je to prvo pitanje?

• Pusti, treba mi za školu.

Dobro. Čudno, ali dobro. Jako je dosadno kada je brod na kojem plovimo i radimo na remontu, a to obično bude u Dohi… znaš gdje je to?

• Znam!

Kako znaš?

• Bilo je na televiziji. Spominjali su to ime za vrijeme svjetskog prvenstva u nogometu.

Lukava si ti.

• Moram biti. Novinarka sam. Izvori su ključni.

Aha.

• Nastavi…

U Dohi su dosta velike temperature. Znaš da ja po vrućini ne funkcioniram, zato mi tih dvadesetak dana na suho bude prenaporno.

• Prava si riba, tata…

Izađemo vani, ima puno toga za vidjeti, sve se sjaji i bliješti, ali umjetni sjaj brzo dosadi.

• Nema do mjesečine iznad mora.

Upravo tako.

• Kad smo već kod gradova i zemalja, koja ti je zemlja ostala u sjećanju?

Venezuela. Već u početku karijere posjetio sam dosta zemalja. Tada su brodovi na kojima sam plovio mogli ulaziti u blizinu luka pa bi se pomoću manjih  brodova iskrcavali na kopno u slobodno vrijeme. I Meksiko! Ukusna hrana, bogatstvo i siromaštvo uvijek ljubaznih ljudi, šarenilo prirode, zaista Meksiko ostaje u sjećanju.

• Nikad nisi pojeo nešto pa poslije morao na WC?

Ma ne!

• Koliko si najduže bio na brodu?

U jednom komadu… uf…dvanaest mjeseci. Prvih par mjeseci nekako prođe, ali kako se bliži kraj te plovidbe, osjećaš se ne kao čovjek već kao dio broda, inventar.

• Nemoj se raspekmeziti tata. To je kruh sa sedam kora.

(Trenutak tišine.)

• A koji ti je najdraži dio tvog posla?

Osim ljepote prirode i činjenice da obilazim svijet… kad se ugovor bliži kraju i posao završava jer idem doma!!! Toliko se veselim vidjeti svoju obitelj. Ja mislim da to svi na brodu osjećaju! Onda nas ljubomorno gledaju ovi što ostaju po šest mjeseci.

• Ti si oko tri. Čekaj, koliko dugo već ploviš?

Evo dvadeset godina, bome!

• Jesi li u ta dva desetljeća napravio neki problem?

Bože, ne! Čak sam rješavao tuđe probleme. Imam dosta iskustva, znam svoj posao. Iz toga se rađa samopouzdanje, mala moja, zato i ti budi na tatu pa uči i radi.

• To sad nije tema. Što te drži nakon dvadeset godina?

Biti moreplovac je u mojoj krvi. Ali… držite me vi. Istina je da s godinama postaje sve teže.

• Je li se ikada dogodilo nešto strašno na brodu?  (Pazi, ovo će čitati znaš već tko.)

Naši brodovi su jako dobri. Znaju se dogoditi neka sitna oštećenja, problemi… ali to je tako u svakom poslu. Najveći je problem sve to prijaviti pa ispisivati silnu papirologiju…

• Eto, vidiš, isto je tako meni u školi!

Da, baš. Bio je zapravo jedan strašan trenutak! Izbio je požar na turbini glavnog motora negdje u popodnevnim satima, kada je posada već pomalo umorna. Nastala je panika. Svugdje dim. Upalili se alarmi. Trči ovamo, trči tamo, gasi ovo, gasi ono… Uspjeli smo. I onda opet piši izvješća. Treba naručiti zamjenske dijelove, pa slijedi popravak… To nas izludi. Čekanje je uvijek najgore.

• Znači, to bi mogli biti trenuci za neko slobodno vrijeme? Što radiš onda?

Slobodnog vremena na brodu nikada nema puno. Ako ga baš ima, idem u brodsku teretanu, igramo košarku, igrice, gledamo filmove… klasika.

• Kakva je posada?

To su sve ljudi različitih nacionalnosti, vjera, da ne spominjem karaktere. Posada obično broji tridesetak ljudi. Znamo da smo usred plavetnila i da se moramo brinuti jedni za druge. Trudimo se biti kao jedno za dobrobit sviju. Teško je uskladiti osobnosti, ali zato su tu pravila koja treba poštovati. Zna se čije riječi imaju posebnu težinu – kapetanove. Običan makinist i kapetan nisu isto.

• Tako mama misli da je kapetanica.

Nije lako biti ni mama ni kapetan. Treba slušati. Ja sam sretnik; vi doma slušate mamu, a moja ekipa kapetana. Vesela smo mi ekipa. I vrijedna. Što prije završimo posao kako treba, prije ćemo se od njega i odmoriti, opustiti se bar na sat.

• A ja nemam ni sat da se opustim od škole!

Da, sigurno je tako. (Smijeh.)

• Znaš što me baš zanima? Kakva je hrana na brodu?

Kada me pitaš za hranu, znaš što ću ti reći – mislim da smo u ratu bolje jeli!

Ta ti je hrana mjesecima u hladnjačama. Iako kuhar tvrdi da dobro kuha, hrana nema okus! Kuhari kombiniraju dosta slatko-slano, a mi na to nismo naučeni. Na sreću, ima dosta voća.

• Jedno slatko-gorko pitanje za kraj. Jesi li ikada pomislio da ti je više dosta?

Svaki dan to pomislim. Zbog tebe…tvoje mame, sestre, brata…Vi rastete, imate svoje planove, snove, a ja nisam tu da u tome sudjelujem.

Ali, ploviti se mora.